Elfride Jelinek u ovom tekstu polazi od Subertovog ciklusa Zimsko putovanje, za koje je jednom prilikom izjavila da joj nijedno umetnicko delo nije vise znacilo, tacnije, od libreta Vilhelma Milera, ali veoma brzo ona napusta romanticni ton Subertovog ciklusa - lutanja ledenim predelima zbog neostvarene ljubavi gde se odbaceni, usamljeni junak sve refleksivnije vraca na proslost ne bi li sadasnjost bolje razumeo, a sto Elfride Jelinek dovodi u vezu sa Hajdegerovim pojmom vremeno, odnosno, vremenitosti (Zeit, Zeitlichkeit) te izvodi ostri zaokret ka aktuelnim tematsko-sizejnim konceptima kojima se vec bavila u svojim prethodnim tekstovima:korupcija i finansijski skandali; otmica, zatocenistvo; usamljenost, pojam vremena - licnog i istorijskog, fenomen interneta; priroda, skijanje i sport, porodicni odnosi... Ovo je njen najintimniji, najdirljiviji tekst.